Jedna žena je iz dana u dan tvrdila da je njen komšija lopov, da bi na kraju taj čovjek bio pozvan na ispitivanje kod kadije.
Nakon par dana utvrđeno je da je nevin te je pušten na slobodu, a istovremeno je žena koja ga je optuživala pozvana u sud. Prilikom ispitivanja, kako bi se odbranila, rekla je kadiji: „Riječi nikome ne nanose štetu!“, na što je kadija začuđeno odgovori: „A tako znači?!“ te nastavi svoj govor: „Danas kada se vratiš kući napiši na papir sve što smatraš da je loše i da su loše osobine kod tog mladića i one koje si mu pripisivala, potom raskomadaj taj isti listić i baci ga dužinom puta, i dođi mi sutra da čuješ svoju presudu“.
Žena je poslušala kadiju i uradila kako joj je rekao. Sutradan ode kod kadije i on joj reče: „Biće ti oprošteno ako uspiješ da skupiš sve komadiće rascijepanog papira na kojem si pisala sinoć, a ako ne uspiješ bit ćeš osuđena na godinu dana zatvora.“
Začuđena žena odgovori: „Ali to je nemoguće, jer ih je vjetar odnio daleko.“
Na to će kadija: „Zasigurno ih je vjetar odnio daleko, kao i tvoje riječi koje su uništile ugled mladića i čija se šteta ne može ispraviti.“
Potom je kadija izrekao presudu da se pritvori žena.
Pouka ove priče jeste, da budemo svjesni težine riječi koje izgovaramo, i koliko one utiču na druge oko nas... Jer riječi su kao izbačene strijele iz luka: ne možemo ih zaustaviti niti promijeniti njihov smjer kada budu izgovorene!
